Autor: Dragana Vesić
Amigdala, mali ali moćan deo mozga, igra ključnu ulogu u oblikovanju naših emocija i reakcija na okolinu. Iako je veličine badema, njen uticaj na naše svakodnevno funkcionisanje je nemerljiv. Od momenta kada se rodimo, ovaj „emocionalni centar“ mozga počinje da oblikuje naše sposobnosti da prepoznajemo i reagujemo na emocije, kako naše, tako i emocije drugih. Kada je u pitanju razvoj dece, amigdala je gotovo kao kompas koja im pomaže da se snađu u emocionalnom haosu svakodnevnog života. Zanimljivo je da način na koji se amigdala razvija i funkcioniše može imati dugoročne posledice na emocionalno zdravlje i ponašanje, što čini istraživanje ovog dela mozga ključnim za razumevanje ljudskih emocija. Iako često povezujemo amigdalu sa negativnim emocijama poput straha ili stresa, ona je zapravo kompleksnija i ima uticaj na širok spektar emocionalnih iskustava, od radosti do tuge. No, šta se dešava kada ovaj kompas nije pravilno razvijen ili kada reaguje previše snažno? Od toga zavisi mnogo više nego što bismo možda mogli pretpostaviti.
Anatomski, amigdala je deo limbičkog sistema. Prima informacije od svih senzornih modaliteta i od interpretativnog korteksa i šalje impulse osnovnim subkortikalnim strukturama kao što su hipotalamus i retikularna formacija (Goddard, 1964). Amigdala je prvi put prepoznata kao posebna regija mozga početkom 19. veka. Ime, izvedeno iz grčkog, prevodi se kao baden. Ona se nalazi u medijalnom temporalnom režnju. Kao i većina regija u mozgu, amigdala nije jedna masa, već se sastoji od različitih podoblasti tog jezgra. Područje u obliku badema koje daje ime amigdali zapravo je samo jedno od ovih jezgara, bazalno jezgro, a ne cela struktura (LeDoux, 2007). U mozgu, veze definišu funkcije, a svako jezgro amigdale ima jedinstvene ulaze i izlaze. Podaci ukazuju da amigdala, ne samo da prima nervne impulse iz korteksa, nego ih i šalju prema njemu, što znači da su nervni putevi povezani. Lateralna amigdala se generalno posmatra kao čuvar „kapije“ amigdale. To je glavno mesto koje prima inpute od senzornih sistema – slušni, vizuelni, somatosenzorni (uključujući i bol) kao i sistemi ukusa. U njoj su sva sećanja koja prouzrokuju strahove, pa ukoliko se čovek suoči sa poremećajem rada amigdale, prag anksiozne reakcije postaje nizak, loše se procjenjuju zastrašujuće situacije, što često dovodi do bezrazložnih strahova i anksioznosti. Zbog toga su istraživanja ovog dijela mozga veoma važna za proučavanje psihičkih problema, panike, različitih napada koji uključuju regulaciju emocija (LeDoux, 2007).
Trenutno sve veći broj dokaza ukazuje na to da amigdala igra presudnu ulogu u razvoju i izražavanju uslovljenog straha, medijalni prefrontalni korteks u samoregulaciji emocija i donošenju odluka vezanih za emocije. To je deo sistema koji je prvobitno evoluirao da detektuje opasnosti u okruženju i modulira naknadne odgovore, koji mogu duboko uticati na ljudsko ponašanje (Cynthia i sar., 2011). Uslovljeni strah je hipotetički konstrukt koji se koristi za objašnjenje niza efekata ponašanja, koji se javlja kada se u početku neutralni stimuls dosledno kombinuje sa stimulsima koji izaziva averziju (Davis, 1992). Veoma je važna u regulaciji nagona, posebno straha, ali sama po sebi nije neophodna za njihovu izradu. Čini se da je amigdala primarno uključena u potiskivanje ponašanja motivisanog pristupa i u povezanosti ponašanja straha i izbegavanja sa prethodno neutralnim stimulsima. Rezultati ukazuju da postoji lateralizovanost emocija. Doživljene emocije, čak i na podsvesnom nivou, imaju moćan uticaj na druge kompleksne moždane funkcije uključujući sposonost za racionalno donošenje odluka i interpersonalne sudove koji upravljaju socijalnim ponašanjem (Uljarević, i sar., 2008).
Amigdala igra ključnu ulogu u formiranju navika i donošenju odluka kroz procese nagrade i kazne. Njena povezanost sa dopaminskim i stresnim sistemima omogućava nam da učimo iz iskustva, razvijamo motivaciju i prilagođavamo svoje ponašanje. Pravilno funkcionisanje ovog mehanizma doprinosi i efikasnom učenju, emocionalnoj ravnoteži i donošenju boljih odluka u svakodnevnom životu. Smatra se da bezolateralna jezgra amigdale (BLA) moduliraju skladištenje memorije u drugim regijama mozga (McGaugh, 2004). Snaga pamćenja zavisi od ćelijskih procesa koji proizvode promene u sinapsama koje predstavljaju iskustvo učenja (Goddard, 1964). Stoga je moguće da amigdala može modulirati proizvode gena zavisne od iskustva u sinapsama koje podržavaju pamćenje. Iz ovoga možemo zaključiti da ona oblikuje naše emocionalne reakcije, da nije samo „centar straha“, već složena moždana struktura koja utiče na emocije, pamćenje, stres.
Iako je jasno da amigdala služi kao važna struktura za emocionalno učenje i odgovor, precizna funkcija amigdale tokom ranog razvoja nije dobro utvrđena. Deca moraju da nauče rano u razvoju da identifikuju potencionalne opasnosti tako što će pratiti reakcije starijih i na kraju sama doneti ove odluke (Monk, i sar., 2003). Kao i kod odraslih, deca i adolescenti angažuju amigdalu da tumače emocije u izrazima lica, iako sa drugačijim obrascem aktivnosti. Thomas i saradnici (2001) su otkrili da je kod dece amigdala aktivnija kao odgovor na neutralne izraze lica nego na one koji prikazuju strah. Amigdala se posebno aktivira tokom početnog perioda učenja kada su asocijacije dvosmislene, što je često slučaj u ranom razvoju (LaBar, Gatenby, Gore, LeDoux, & Phelps, 1998).
Optimalan razvoj amigdale kod dece zavisi od sigurnog okruženja, emocionalne podrške i zdravih iskustava koja oblikuju način na koji dete reaguje na stres i emocije. Kada dete raste u atmosferi ljubavi i stabilnosti, njegova amigdala postaje manje reaktivna na stres, što smanjuje sklonost ka anksioznosti i strahovima.
Ključni faktor u ovom procesu je način na koji dete uči da reguliše svoje emocije. Kada mu se pruži prilika da izrazi osećanja i da ih razume kroz razgovor i interakciju sa roditeljima, razvija se bolja povezanost između amigdale i prefrontalnog korteksa, što kasnije pomaže u donošenju promišljenih odluka. Aktivnosti poput igre, crtanja, muzike i boravka u prirodi dodatno smanjuju stres i podstiču pozitivna emocionalna iskustva.
Takođe, suočavanje sa manjim izazovima, poput nastupa pred vršnjacima ili savladavanja novih veština, pomaže detetu da nauči kako da kontroliše strah i gradi otpornost. U tom procesu, važno je da odrasli ostanu smireni u stresnim situacijama jer dete kroz posmatranje uči kako da reaguje. Kvalitetan san i stabilna dnevna rutina dodatno podržavaju razvoj amigdale, omogućavajući detetu da bolje upravlja svojim emocijama i reaguje na stres na zdrav način.
Amigdala je ključni deo našeg mozga koji oblikuje naše emocionalne reakcije i ponašanja. Razumevanje njenog funkcionisanja može nam pomoći da bolje upravljamo stresom, prepoznajemo naše emocije i razvijamo emocionalnu inteligenciju. Da bi se održala ravnoteža u funkcijama amigdale, od pomoći mogu biti vežbe dubokog disanja i fizička aktivnost. Kroz igru, kreativne aktivnosti i postepeno suočavanje s izazovima, dete uči da se nosi s emocijama na zdrav način, razvijajući pritom bolju kontrolu impulsa i sposobnost donošenja promišljenih odluka. Smirene reakcije odraslih, redovan san i predvidiva rutina dodatno doprinose emocionalnoj stabilnosti i jačanju veze između amigdale i prefrontalnog korteksa, što omogućava bolju prilagodljivost i otpornost na stres u budućnosti.
© 2020 NTC | Sva prava zadržana | Politika privatnosti