Autor: Danilo Rajović
I – Teorija
Dopamin je neurotransmiter, hemijski posrednik u mozgu, koji igra ključnu ulogu u nekoliko važnih funkcija, uključujući motivaciju, učenje, pokret i sistem nagrade. On je od presudnog značaja za mnoge fiziološke i psihološke procese, kao što su regulacija raspoloženja, pažnje i kontrola pokreta. Dopamin je dugo prepoznat kao ključan sistem nagradjivanja (reward-system) u mozgu, koji utiče na motivaciju, traženje ciljeva i uživanje (Wise, 2004).
(Fokus) Zamislite ušli ste na vebsajt ntcion.com. Želite da naučite nešto novo i zanimljivo iz sveta nauke, i da uz pomoć tog znanja doprinesete pozitivnoj promeni u vašem okruženju. Šta je prvi korak u ovom procesu učenja? Pažnja. Prvi i osnovni korak jeste usmeravanje pažnje na sadržaj. Zatim održavanje pažnje. Tek onda je učenje moguće. Dakle, ako ne prođemo kroz vrata usmeravanja pažnje, ne možemo ni ući u kuću učenja i usvajanja novog znanja. A dopamin je izuzetno važan regulator samog procesa fokusa i pažnje (Nieoullon, 2002). Stoga su i logični rezultati u kojima su simptomi ADHD-a i funkcija dopaminskih receptora u značajnoj korelaciji (Fayzhia i Setiawati, 2024).
(Motivacija i nagrade) Dopamin takođe igra jednu od ključnih uloga u usmeravanju ka nagradama, i ponašanjima koje vode do tih nagrada (Berke, 2018; Wise, 2004). Ovaj mehanizam nam je dat od prirode, kao odlična alatka da se usmerimo ka određenom cilju – ali na nama je da li ćemo ovaj mehanizam upotrebiti za nešto korisno ili ne. Dakle, u zavisnosti od cilja, zavise i naša ponašanja koja ćemo preduzimati.
(Nagrade i zavisnost) Stoga, u literaturi o dopaminu često se navode primeri zavisnosti, koji su itekako potkrepljeni dopaminskim sistemom. Hronična upotreba droge može promeniti dopaminski sistem, smanjujući njegov odgovor na prirodne nagrade dok povećava osetljivost na signalizaciju koja je povezana sa drogom (Volkow i sar., 2011). Dopaminski sistem, iscrpljen i neuravnotežen usled upotrebe određenih supstanci, dovodi do ometanja izvršnih funkcija kao što su emocionalna regulacija i donošenje odluka (Volkow i sar., 2011). Međutim zavisnost, koja remeti dopaminski sistem, nije samo zavisnost od droge. APA definiše zavisnost kao stanje psihološke i/ili fiziološke zavisnosti od droge, alkohola, i određenih aktivnosti ili ponašanja. Dakle, zavisnost može biti i neka određena aktivnost ili ponašanje. Ne da može, već i jeste – studije pokazuju dopaminsku zavisnost od video igrica (Han i sar., 2007, Weinstein, 2010), ili generalno novih tehnologija (Oprea i sar., 2021).
II – Praksa
(Šta valja činiti? Kontekst pojedinca.) Ukoliko želimo da se usmerimo ka ciljevima koje smatramo vrednijim i zdravijim u odnosu na ostale, važno je biti oprezan i sebe preispitivati u toku dana – Šta je to ka čemu trenutno stremim? Da li to što radim doprinosi ostvarivanju meni vrednog cilja?
Zdrave i prirodne nagrade, doprinose zdravom i balansiranom dopaminskom sistemu, koji nas ‘nagrađuje’ stremljenju ka dobrobitnim ciljevima i ponašanjima. Naravno, bez našeg usmeravanja pažnje i volje na ovakve nagrade, neće se dogoditi ništa. (Volkow i sar., 2011; Weinstein, 2010)
Dakle, dopamin je važan za usmeravanje pažnje koje je ključno za svaku aktivnost kojoj želimo da pristupimo. Pristupanje aktivnostima koje su intenzivne i stimulativne, remeti našu sposobnost usmeravanja pažnje za aktivnosti koje su ‘prirodne i tihe’ (Weinstein, 2010), a za koje bismo možda više voleli da se posvetimo. Takođe, dopamin utiče na naše motivacione sisteme, koji funkcionišu po pricnipu pitanja “Šta je potrebno da uradim da bi ovo dostigao?”. Dopamin ima tendenciju da našu motivaciju usmerava ka ponašanjima i stimulusima koje donose instant, intenzivno zadovoljstvo (Berke, 2018). Stoga, važno je da budemo oprezni i da preispitujemo sebe u toku dana – Da li ovo što trenutno radim pomaže ostvarivanju mojih ciljeva?
Često umemo da zaboravimo naše ciljeve i stremljenja, usled sladosti intenzvinih prijatnih stimulusa ka kojima nas dopamin usmerava. Međutim možemo da preokrenemo situaciju i da ovaj dopaminski mehanizam upotrebimo za ostvarenje ciljeva, vrednosti i ideja o kojima ramzišljamo i maštamo.
(Šta valja činiti? Kontekst roditeljstva.) Detetu je važno biti oslonac. Deca su dobra, energična, kreativna, domišljata, pametna. Međutim, njihov mozak nije u potpunosti razvijen, i stoga je veoma osetljiv na stimuluse iz okruženja. Zato je važno biti pažljiv kada osmišljavamo okruženje našeg deteta. Generalno kao zajednica treba da se izborimo za nešto što smo uzimali zdravo za gotovo, a to je – ‘prirodno detinjstvo’. Kada uvodimo sintetičke stimuluse u okruženje našeg deteta, kao što su društvene mreže, video igrice, crtani filmovi, remetimo neuronska kola (circuit) odgovorna za motivaciju i fokus, u čjioj osnovi je dopamin. Dakle ukoliko želimo da pomognemo detetu da se usmerava ka ‘vrednijim’ i ‘zdravijim’ ciljevima, moramo se dobro potruditi da okruženje formiramo tako da bude što više prirodno, a što manje sintetičkog. Manje crtaća, više knjiga; manje čokolade, više jabuke; manje video igrica, više društvenih igara; manje društvenih mreža, više odlaska u park.
(Šta valja činiti? Kontekst prosvetiteljstva.) Prosvetni radnici su stavljeni pred veliki izazov. ‘Takmiče’ se sa video igrama, crtaćima, i društvenim mrežama. To je kao da se šargarepa takmiči sa čokoladom. Šta će većina dece radije uzeti? Šargarepu ili čokoladu? Dakle, fokus i koncetracija su sve slabiji kod dece, ADHD je u porastu, i upotreba medikamenata se često predstavlja kao rešenje za probleme sa pažnjom. Ali učitelji shvataju da to nije rešenje. Ono što mi kao prosvetni radnici možemo da učinimo, i što je do nas, jeste da unesemo pozitivnu promenu – a to je promena metodi kojima se obrađuje gradivo na časovima. Jedini motiv deteta je igra, te jedino metode koje detetu predstavljaju igru, a (izuzetno važno napomenuti) kroz njih zapravo i uči – jedino te metode predstavljaju jaku konkurenciju protiv sintetičke prirode novih tehnologija.
Reference:
© 2020 NTC | Sva prava zadržana | Politika privatnosti