Nevidljivo dete i osećaj pripadnosti

Pripadnost slika

Zašto je važno da se dete oseća „viđeno“? Pripadnost kao temelj blagostanja i razvoja

Autor: Ana Ljujić

Pripadnost nije luksuz, već osnovna ljudska potreba, posebno u detinjstvu, kada se temelji emocionalnog zdravlja i učenja intenzivno formiraju. Osećaj pripadnosti u školi ima snažan uticaj na detetov razvoj i opštu dobrobit. Školsko okruženje nije samo mesto obrazovanja, već i ključni prostor u kojem dete može doživeti osećaj prihvaćenosti i „viđenosti“. Nažalost, upravo u tim prostorima često ostaju neprimećena tzv. “nevidljiva deca”, ona koja su fizički prisutna, ali se emocionalno osećaju odsutno. Upravo zato je važno da roditelji i nastavnici obrate pažnju na znakove isključenosti i ulažu trud u svakodnevno negovanje osećaja pripadnosti kod svakog deteta.

Osećaj pripadnosti podrazumeva da se dete oseća primećeno, vrednovano i uključeno u zajednicu. To ide daleko izvan puke fizičke prisutnosti. Dete može svakodnevno dolaziti u školu, ali se i dalje osećati nevidljivo ili emocionalno distancirano od vršnjaka i nastavnika. Prava pripadnost znači da dete ima osećaj da ga drugi vide i cene onakvim kakvo jeste. Psihološka uključenost je ono što čini razliku – ona se gradi kroz autentične odnose i interakcije koje detetu šalju poruku: „Ti si važan/na i ovdje pripadaš“ (Osterman, 2000).

Istraživanja pokazuju da deca koja osećaju pripadnost imaju niže nivoe anksioznosti i depresije, kao i veće samopouzdanje, otpornost i empatiju (Baumeister & Leary, 1995; Allen et al., 2018). Osećaj pripadnosti direktno je povezan s većom motivacijom za učenje, akademskim uspehom i pozitivnim stavom prema školi (Goodenow, 1993). To je snažan podsetnik da emocionalna sigurnost nije prepreka učenju, već njegov preduslov.

Na osećaj pripadnosti utiču brojni faktori. Emocionalna dostupnost nastavnika i njihovo iskreno interesovanje za učenike mogu značajno ojačati detetovu povezanost sa školom. Vršnjački odnosi takođe igraju ključnu ulogu; prihvatanje od strane vršnjaka i inkluzivna atmosfera u razredu pomažu svakom detetu da pronađe svoje mjesto. S druge strane, zadirkivanje, ignorisanje i diskriminacija razaraju osećaj pripadnosti i mogu imati dugoročne posljedice. Porodična podrška i poruke koje afirmišu detetovu jedinstvenost dodatno oblikuju detetovu sliku o sebi i njegov osećaj da vredi baš takvo kakvo jeste. 

Odrasli mogu igrati ključnu ulogu u jačanju pripadnosti. Jednostavna pitanja poput: „S kim si se danas najviše smijao/la?“ umjesto uobičajenog „Kako je bilo u školi?“ otvaraju prostor za dublju povezanost. Aktivno slušanje, potvrđivanje emocija i izgradnja razredne klime koja vrednuje različitosti doprinose stvaranju sigurnog prostora za svako dijete. Posebnu pažnju treba posvetiti „tihoj“ deci, nuditi im prilike za uključivanje bez pritiska, s razumevanjem da svako gradi odnose vlastitim tempom.

Važno je naglasiti da poenta nije u tome da kao odrasli primoravamo drugu decu da prihvate one koji su drugačiji, već da sami budemo primer. Kroz svoje ponašanje, izbor reči i način na koji uključujemo drudge, šaljemo jasnu poruku mladima o vrednostima zajedništva, poštovanja i prihvatanja. Deca najefikasnije uče kroz ono što vide – zato budimo model ponašanja koje želimo da i oni razviju. 

Na kraju, važno je zapamtiti da se pripadnost ne stvara jednim velikom gestom, već nizom svakodnevnih malih trenutaka, rečima, pogledima, pitanjima i iskrenim interesovanjem. Deca možda neće zapamtiti svaki detalj školskog gradiva, ali će zapamtiti kako su se osećala u prisustvu odraslih koji su im bili podrška. Upravo u toj emocionalnoj povezanosti leži temelj sigurnosti, razvoja i srećnog odrastanja (Allen et al., 2018).

Literatura

Allen, K. A., Kern, M. L., Vella-Brodrick, D., Hattie, J., & Waters, L. (2018). What schools need to know about fostering school belonging: A meta-analysis. Educational Psychology Review.

Baumeister, R. F., & Leary, M. R. (1995). The need to belong: Desire for interpersonal attachments as a fundamental human motivation. Psychological Bulletin.

Osterman, K. F. (2000). Students’ need for belonging in the school community. Review of Educational Research.

Goodenow, C. (1993). Classroom belonging among early adolescent students: Relationships to motivation and achievement. The Journal of Early Adolescence.

Tel: 021 451 405
Institut za obrazovne neuronauke

© 2020 NTC | Sva prava zadržana | Politika privatnosti